Činjenica
je da za svećenička zvanja treba moliti. Sam Isus o tome govori u
evanđelju: „I
on reče učenicima svojim: ,,Žetva je velika, a poslanika je malo.
Molite
zato gospodara žetve, da pošalje poslanike u žetvu svoju!“
(Mt. 9,37-38). Engleskinja Eliza Vaughan bila je posebno ohrabrujući
primjer majke koja je, prožeta svećeničkim duhom, redovito molila
za zvanja. Eliza potječe
iz snažne protestantske obitelji. Ta
je
obitelj zapravo
bila jedan
od utemeljitelja automobilske kompanije Rolls-Royce. No čak i u
djetinjstvu,
dok se školovala u Francuskoj, snažno su je se dojmili dobar
primjer i napori Katoličke
Crkve u brizi za siromašne. Nakon što se udala za pukovnika Johna
Francisa Vaughana u ljeto 1830., Eliza se obratila na katoličku
vjeru usprkos prigovorima svojih rođaka. Za vrijeme progona katolika
u Engleskoj u vrijeme kraljice Elizabete I. (1558. - 1603.), preci
Vaughana radije su odabrali zatočeništvo i izvlaštenje nego da
iznevjere svoja uvjerenja. Courtfield, naslijeđeni obiteljski dom,
postao je mjesto izbjeglištva za svećenike u tim desetljećima
terora u Engleskoj, mjesto gdje se
sveta
Misa često služila u tajnosti. Otada
je prošlo skoro
tri stoljeća, ali katolička vjera obitelji nije se promijenila.
Tako
je duboko i žarko bilo Elizino obraćenje da je predložila svome
mužu da prikažu svu svoju djecu ponovo Bogu. Ta izvanredna žena
imala je naviku moliti svaki dan jedan sat pred Presvetim Sakramentom
u kućnoj kapelici u Courtfieldu. Molila se Bogu za veliku obitelj i
mnoga zvanja među djecom. I njezine molitve bile su uslišane!
Rodila je četrnaestoro djece, a zadnje, John, umrlo je ubrzo nakon
rođenja 1853. Od trinaestoro djece koja su živjela, šest od osam
dječaka postali su svećenici: dva svećenika u redovničkoj
zajednici, jedan dijecezanski svećenik, biskup, nadbiskup i
kardinal. Od pet kćeri, četiri su postale časne sestre. Koji
blagoslov za obitelj i koji utjecaj na cijelu Englesku!
Vaughanova
djeca uživala su u ugodnom djetinjstvu, budući da ih je njihova
kreposna majka znala odgajati na vrlo prirodan način ispreplićući
duhovne i vjerske obveze sa razonodom i radošću. Zahvaljujući
njihovoj majci, molitva i svakodnevna Misa u kućnoj kapelici bili su
isto tako dio svakodnevnog života kao i glazba, sport, amatersko
kazalište, jahanje i igra. Djeci nikada nije bilo dosadno kada bi im
majka pričala priče o životima svetaca, koji su malo pomalo
postali njihovi najbolji prijatelji. Eliza je rado dopustila djeci da
ju prate u posjetu bolesnicima i potrebitima u kraju. U takvim
prilikama učili su se biti velikodušni, žrtvovati se i dati dio
svoje ušteđevine ili svoje igračke. Ubrzo nakon rođenja
četrnaestoga djeteta, Eliza je umrla. Dva mjeseca nakon njezine
smrti, pukovnik Vaughan napisao je u pismu kako je uvjeren da mu je
božanska providnost donijela Elizu. „Danas sam zahvalio Gospodinu
na klanjanju što sam mu mogao vratiti svoju voljenu ženu. Izlio sam
mu svoje srce, pun zahvalnosti što mi je kao primjer i vođu dao
Elizu s kojom sam i sada povezan neraskidivom duhovnom vezom. Kakvu
mi je divnu utjehu i milost ona donijela! Još je uvijek vidim kao
što sam je često viđao pred Presvetim Sakramentom: njezinu
unutarnju čistoću i izvanrednu ljudsku blagost koju je njezino
prekrasno lice odražavalo za vrijeme molitve.“
Radnici
u Gospodnjemu vinogradu
Mnoga
zvanja u obitelji Vaughan jedinstveno su nasljeđe britanske
povijesti i blagoslova koji je došao posebno preko njihove majke,
Elize. Kada je imao šesnaest godina, njihov najstariji sin Herbert
podijelio je odluku o svome svećeničkome pozivu sa svojim
roditeljima. Njihove reakcije bile su različite. Njegova se majka,
koja je puno molila za to, nasmijala i rekla: „Dijete moje, ja to
već dugo znam“. Njegov je otac, međutim, trebao malo više
vremena da se pomiri s tom odlukom, budući da nasljeđe ide
najstarijemu sinu te se nadao da će Herbert imati vojničku
karijeru. Kako je mogao znati da će njegov sin jednoga dana biti
nadbiskup Westminstera, utemeljitelj misionara Millhill te potom
kardinal? Pa ipak se otac pokorio njegovim željama kako je to jednom
opisao svome prijatelju: „Ako Bog želi Herberta za sebe, onda može
imati i sve druge“. Iako se Reginald oženio, kao i Francis koji je
naslijedio obiteljsko imanje, Gospodin je pozvao ostalu djecu. Roger,
koji je drugi po starosti, postao je benediktinski gvardijan, a
kasnije i voljeni nadbiskup Sydneya u Australiji gdje je sagradio
katedralu. Kenelm je bio cistercit, a kasnije dijecezanski svećenik;
Joseph, četvrti sin, postao je benediktinac kao brat i kasnije
utemeljio novi samostan. Bernard, najživahniji od svih, koji je
volio plesanje, sport i zabavu, postao je isusovac. Jednog dana prije
negoli je pristupio redu rekao je svojoj plesnoj partnerici: „Ovaj
ples s tobom je moj posljednji ples jer ću se pridružiti
isusovcima“. Šokirana djevojka je odgovorila: „Zaista? Želiš
postati isusovac!? Ali ti koji tako voliš svijet i koji si
tako odličan plesač!?“ Njegov
dvosmisleni,
ali divan odgovor bio je ovaj: „Zato posvećujem sebe Bogu.“
Johna, najmlađega, zaredio je za svećenika njegov najstariji
brat, Herbert, te je kasnije postao pomoćni biskup Salforda u
Engleskoj. Četiri od pet kćeri iz obitelji ušle su u samostane.
Gladis je ušla u Družbu od Pohođenja, Teresa se pridružila
sestrama milosrdnicama, Claire klarisama, a Mary je postala
augustinska priorica. Margaret, peta kći Vaughana, također je
htjela postati časna sestra, ali nije mogla zbog lošega zdravlja.
Posvećena Bogu, živjela je kod kuće, ali je posljednjih pet godina
svog života provela u samostanu.
Izvor:
http://www.sspx.com.au/
