Svećenik – otac i pastir duša

Msgr. Lefebvre kao uzor

U psalmu 110. izlaže nam kralj David istinu koja je za naš život najvažnija: „Initium sapientiae timor Domini  – Strah Gospodnji je početak mudrosti“. A taj strah pred Gospodinom je naš utemeljitelj, msgr. Lefebvre, sačuvao kroz cijeli svoj život – zato je odbacio liberalni koncilski duh, zato se odrekao službe Generalnog poglavara spiritanaca, zato je odbacio i zagrljaj modernističkoga Rima u vremenu kada bi to značilo kompromise u vjeri i to također 1988. godine, kada je – kako sam govori – u otvorenosti išao daleko koliko je samo mogao i trebao. Zato je umro svetom smrću, ljubljen od svojih prijatelja, s poštovanjem i cijenjen od strane svojih časnih protivnika, a omržen od neprijatelja svih vrsta.

Naš utemeljitelj Marcel Lefebvre je za nas, svećenike njegova Bratstva, koje je on osnovao da bi ono služilo Crkvi, primjer, uzor i zaštitnik našega svećeničkoga života. Da slavimo mladu Misu jednoga isusovca, mogli bismo slušati propovijed o sv. Ignaciju. A za nas je prikladno da se prisjetimo našega utemeljitelja, msgr. Marcela Lefebvrea. Temeljna načela i upute dao nam je nedugo prije svoje smrti u svome Duhovnome putokazu, iz kojega u ovoj prilici želim istaknuti nekoliko misli važnih za naš svećenički život, naše djelovanje, našu duhovnu borbu.

U predgovoru piše msgr. Lefebvre da se jedini način kako obnoviti Crkvu i kršćanstvo sastoji u tome da ,,prenosimo katoličko svećeništvo u nepomućenoj čistoći nauka, u njegovoj bezgraničnoj misionarskoj ljubavi, onako kako ga je On (Isus Krist) predao svojim apostolima i kako ga je prenosila Rimska Crkva sve do sredine 20. stoljeća“. I nadalje, nužni su ,,ne samo sana doctrina (zdravi nauk), nego i duboki i stalni duh... koji su oba u svojoj cijeloj biti povezani s uzvišenom molitvom našega Gospodina, koju izražava Njegova Žrtva Križa“.

Ljubav prema zdravome nauku

Zdravi nauk je temelj za razvoj svećeničkoga duha. Taj zdravi nauk obuhvaća ne samo vjerske istine, nego i cjeloviti, neokrnjeni moralni nauk u kome nema miješanja istine s laži. A da bi te istine stajale na čvrstome temelju, moraju se u našoj duši razvijati u skladu s onim predivnim Stvoriteljevim darom, s darom zdravoga razuma, iz kojega izvire i zdrava, skolastički sistematizirana filozofija. Samo na naravnim krepostima, na istinitosti, na čežnji za istinom i spremnosti da vlastite nazore promijenimo u skladu sa spoznatom istinom, na poniznosti, ali i na časnosti i muževnoj spremnosti da se borimo za istinu i za dobro, može se razviti nadnaravni život. Svećenik mora imati osobnost i kreposti duhovnoga princa, a ne biti nečasni i poniženi duhovni sluga, koji puza pred neprijateljima prave vjere.

Tradicionalnome nauku svakako pripada i ljubav prema svim ljudima, dakle i prema nevjernicima i zabludjelima, što znači da im treba pokazati put prema istini s uvažavanjem prema bližnjemu, časno i iskreno, u smislu riječi kardinala Tomášeka iz njegova katekizma: ,,Prema njima se trebamo odnositi snošljivo i izbjegavati sve što bi ih moglo s pravom utući, uvrijediti i što bi ih tim više odbilo. Ali posebno puno trebamo za njih moliti, prikazivati sv. Mise i Pričesti te različite žrtve, da bismo im izmolili milost prave vjere“.

Ovdje se ne radi o licemjernom ekumenizmu, o obmani jedinstva, kojega tu nema niti ga ikada može biti. Zdravi nauk o katoličkoj snošljivosti prema inovjercima je iskreniji od sentimentalne, prijevarne i površne glume ekumenizma.

Budnost naspram opasnosti za vjeru

S ispravnim i iskrenim držanjem našeg utemeljitelja moramo pristupiti i opasnostima za vjeru da bismo im se mogli suprotstaviti. U proslovu Duhovnoga putokaza msgr. Lefebvre piše: ,,Mogao sam tijekom cijeloga moga svećeničkoga života ustanoviti koliko su pozivi (profesora iz bogoslovije) na budnost, koji su počivali na papinskim učenjima, prije svega na onima sv. Pija X., bili opravdani. Koliko je ta budnost bila opravdana, ne samo što se tiče nauka, mogao sam ustanoviti iz osobnog iskustva na temelju mržnje, koju je ta budnost izazvala u liberalnim krugovima kako laika, tako i Crkve, dijabolične mržnje“. I on dodaje: ,,Općenito gledano, puhao je pogodni vjetar za sve one koji su bili skloni kompromisima s masonskim, liberalnim idejama i bili na protivnoj strani, odbacujući odlučno držanje predanoga nauka“.

Za kraj proslova izriče msgr. Lefebvre upozorenje, koje nije ništa izgubilo na aktualnosti: ,,Sadašnji papa i ti biskupi ne donose nam više našega Gospodina Isusa Krista, nego jednu sentimentalnu, površnu, karizmatsku religioznost, po kojoj ne silazi više prava milost Duha Svetoga u njezinoj potpunosti. Ta nova religija nije više katolička religija: ona je sterilna, nesposobna posvećivati društvo i obitelji... Zlo koncila je manjkava spoznaja Isusa Krista i Njegova kraljevstva. To je zlo zlih anđela, zlo koje je put za pakao“. – Kada je sadašnji Papa u Vatikanu postavio Lutherov kip, kada govori: ,,Bog ne bi bio Bog bez čovjeka“, time on ispovijeda jednu drukčiju vjeru od katoličke, time on niječe vjeru Isusa Krista na način kako ju je On predao svojoj Katoličkoj Crkvi, i pokazuje trajnu aktualnost riječi našega utemeljitelja. Na to nije dopušteno šutjeti, na to moramo upozoravati zbog straha Božjega, kojega je koncilska Crkva izgubila, radi spasenja duša, koje su nam po Božjoj providnosti povjerene ili će to biti.

Ako dakle pravi nauk – koji je uvjet plodnoga svećeničkoga života – želimo sačuvati, tada moramo odbaciti vjerski liberalizam koji je sadržan u koncilu. Smijemo crpiti samo iz zdravih izvora vjere, iz skolastike, iz Učiteljstva do Drugoga vatikanskoga sabora, i u tom svjetlu prosuđivati sve što nam predstoji te ono što stoji u suprotnosti s nepromjenjivim naukom Crkve, odbaciti. Zdravi nauk, njegovo širenje i borba za njega je pretpostavka za Kristovo svećeništvo.

Svećeničko očinstvo

Svećenički duh pritom nije samo suma učenja i obrana vjerskih istina. Svećeništvo je očinstvo, očinska ljubav prema povjerenome stadu, koje svećenik u strahu Božjemu vodi na putovima Gospodnjim prema vječnoj očinskoj kući. Svećenik nije menadžer ili pučki prosvjetitelj. On posreduje dobra vjere i milosti i po njima njegovo stado raste. Ono raste toliko brzo, koliko je svećenikovo djelovanje pravo i kako se to sviđa Bogu, koji daje da ono raste. Svećenika se ne može prosuđivati prema zemaljskim uspjesima, broju duša, graditeljskim projektima, broju podijeljenih sakramenata. (...) Jedan je otac dobar otac i brine se za jedno dijete, drugi je dobar otac i brine se za petnaest, koliko je svakome dano. Je li možda sv. Zaharija bio lošiji otac od Jakova jer je imao samo jednoga sina, a Jakov dvanaest? Svakome se daje nešto drugo, ali dobro je samo ono što dolazi od Gospodina. Ono što si čovjek od Boga silom iznudi na iskrivljenim putovima svojevoljnosti, to ne donosi blagoslova. A Bog je darežljiv te bogato nagrađuje strpljivost, milosrđe i poniznost, i to često već ovdje na zemlji. Tako je on odbacio Šaulovu svojevoljnost, a uzdigao Davida.

Msgr. Lefebvre piše: ,,Može se uistinu reći da sva dobročinstva kršćanstva dolaze s Isusova Križa i od Isusa raspetoga. To je uskrsnuće paloga čovječanstva zahvaljujući snazi Krvi Isusa Krista“. Takvo je Kristovo očinstvo, tako je Krist rodio otkupljeno čovječanstvo, to je bit katoličkoga svećeništva. Svećenik je otac i žrtveni svećenik na oltaru, a ne duhovni menadžer s tabletom i notebookom, koji se izvodi na pozornicu ovoga svijeta. Zavodljiva jabuka sljepila putem ovoga svijeta koju nam pruža đavao je napast i u Tradiciji. Msgr. Lefebvre upozorava u toj stvari: ,,Na biskupima je da očuvaju neokrnjenu, beskompromisnu vjeru u snagu Isusova Križa, jedni izvor spasenja, a ne pasti na uzor svijeta u traženju za ljudskim sredstvima za navodno djelotvorniji apostolat. To bi bio znak da su izgubili vjeru u Isusa Krista raspetoga“. To vrijedi ne samo za biskupe, nego i za sve poglavare i za svakoga katoličkoga svećenika.

Put prema svećeničkoj svetosti

Bog nam je dao milost svećeništva te nas je na nj pozvao u konkretnom okviru – u Svećeničkome bratstvu sv. Pija X. Po njegovu utemeljitelju On nam je dao statute koji su put našega posvećenja. Kao što je rekao moj prvi duhovnik u bogosloviji, p. Brandler: ,,Tko se drži tih statuta, taj će postati svetim“. Nismo sveti, ali moramo se truditi oko posvećenja i nastojati živjeti prema statutima u uzajamnom poštovanju, u ljubavi i iskrenosti. Naš zajednički život je život jedne duhovne obitelji. (...)

Svatko je dobio milost za svoj stalež, za zadaću koju su mu povjerili poglavari. Onaj koji to poštuje, poštedjet će se puno nepotrebnih briga i time pokazati ljubav prema bližnjemu, kako prema poglavarima, tako i prema braći u zajednici.

Karizma utemeljitelja

Ono što nam Crkva predlaže i što je naš utemeljitelj, msgr. Marcel Lefebvre, očuvao, primajmo s povjerenjem, slijedimo njegove upute i upozorenja. Nitko od nas nema takvo iskustvo kakvo je on imao, nitko od nas nije dobio takve milosti kao on. U poniznosti primimo njegove riječi, njegove savjete, sačuvajmo u srce s djetinjim povjerenjem riječi njegova Duhovnoga putokaza i nemojmo vjerovati nikome, tko nam želi pokazati drugi put kroz ovu crkvenu krizu.

Vodimo našu duhovnu borbu da bismo očuvali puninu katoličke vjere. Naša zadaća ipak nije spasiti Crkvu. Mi nismo ni Isus Krist ni Majka Božja. Naša vjera sastoji se u tome da damo svjedočanstvo za Isusa Krista, Blaženu Djevicu Mariju te za put koji vodi k njima i kojim hodimo s njima. Ostalo je u rukama Božje providnosti.

Msgr. Lefebvre piše na kraju posljednjega poglavlja Duhovnoga putokaza: ,,U nasljedovanju apostola odabrani smo da sudjelujemo ili već to činimo. Stavimo cijelo svoje pouzdanje u Onoga, koji nas šalje, našega Gospodina Isusa Krista raspetoga i propovijedajmo poput apostola pravi spasenjski nauk u našemu Gospodinu i prikazujmo Žrtvu otkupljenja. (...) Naročito čuvajmo vjeru! Za nju je naš Gospodin umro jer je utvrdio svoje božanstvo. Za nju su umrli svi mučenici. Po njoj su se posvetili svi odabrani. Bježimo od onih koji čine da ju gubimo ili umanjujemo“.

Da, čuvajmo se od toga da tražimo zajedništvo sa svijetom tame – zajedništva Krista se Belijalom. Psalmist govori u 77. psalmu o pobjedi nad Filistejcima: ,,I pobi neprijatelje svoje s leđa, osramoti ih dovijeka“. Tako je moćan Gospodin i zato se nemojmo brinuti o Božjim neprijateljima, kojima će On sam suditi. Trudimo se svim silama da ostanemo Božji prijatelji. Onda će za nas vrijediti riječi psalma 117: ,,Kad je Gospod za me, ne bojim se ništa; što mi može učiniti čovjek?“. Amen.

p. Tomáš Stritzko

(Propovijed održana prigodom mlade Mise p. Filipa Marade u Brnu, 8. srpnja 2017.)