Kao
dio njihovog trogodišnjeg skupa u Rimu, oko 900 čelnica svjetskih
zajednica katoličkih redovnica susrelo se s papom Franjom u Vatikanu
12. svibnja 2016.
Za
vrijeme skupa, članice Međunarodnog udruženja viših poglavarica
(UISG) podnijele su Papu četiri pitanja povezana s njihovim životima
i ulogom žena u svjetskoj Katoličkoj crkvi.
1.
Bolja integracija žena u životu Crkve
Vidite
li način kako razdvojiti ulogu vodstva ili propovijedanja kod
Euharistiji od ređenja, tako da naša Crkva bude otvorenija
prihvaćanju ženske nadarenosti u bliskoj budućnosti?
2.
Uloga posvećenih žena u Crkvi
Što
sprječava Crkvu da uključi žene u trajni đakonat, kao što se to
dogodilo u ranoj Crkvi?
3.
Uloga Mađunarodnog udruženja viših poglavarica
Može
li si Crkva dopustiti da nastavi pričati o nama, umjesto da priča s
nama?
4.
Prepreke na koje nailazimo unutar Crkve
Možemo
li si
dopustiti posebno promatranje pod povećalom?
Koju vrijednost neki dijelovi hijerarhijske Crkve daju posvećenom
apostolskom životu, posebno onom ženskom?
Prema
Joshui J. McElweeju iz National
Catholic Reportera, Papa je u komentaru spomenuo razgovor koji je vodio s „dobrim,
mudrim profesorom“ koji je proučavao ulogu đakonisa u prvim
stoljećima Crkve. Franjo je rekao da mu je ostalo nejasno kakvu su
ulogu imale takve đakonise.
„To
je bilo pomalo mutno“, rekao je Franjo. „Koja je bila uloga
đakonisa u to vrijeme?“
,,Osnivanje
službenog povjerenstva koje bi moglo proučavati ovo pitanje?“,
upitao je papa naglas. ,,Mislim da da. Za Crkvu bi bilo dobro da to
pitanje razjasni. Zauzet ću se da se tako nešto pokrene.“
,,Prihvaćam”,
rekao je kasnije papa, ,,i čini mi se korisnim da imamo povjerenstvo
koje će to dobro razjasniti.“
Đakonise
su kao zasebna služba u Crkvi proizašle iz nužde, kao i đakoni.
Blizak život zajednice rane Crkve zahtijevao je da određene usluge
karitasa i gostoljubivosti budu pružene ženskim članicama
zajednice, usluge za koje je, zbog pristojnosti, bilo prikladnije da
ih vrše druge žene: posjećivanje siromašnih i bolesnih, priprema
za krštenje i pripomoć u samim obredima (koji su uključivali
potpuno uranjanje i pomazanje tijela), čuvanje crkvenih vrata, koja
su sa strane bila rezervirana za žene; itd.
Razvio
se poseban obred njihovog posvećenja i postavljanja, po uzoru na
đakonsko ređenje, ali s jasnim razlikama koje su označavale njihov
različiti status, moć i funkcije u Crkvi. Zapravo, od samog početka
crkveni su autoriteti dali jasno na znanje da đakonise ne mogu
vršiti službe pridržane svećeniku ili đakonu.
Kako
je vrijeme prolazilo i kako su mjesne crkve rasle u važnosti i
broju, funkcije đakonise su se proširile. Kako je to
karakteristično za ljudsku narav, takav razvoj ohrabrivao je također
i njihove ambicije za sve važnijim funkcijama. Tako je uskoro došlo
do brojnih zloupotreba: na različitim mjestima i u razna doba
(većinom u istočnim crkvama, ali također i na zapadu), moglo se
naći kako đakonise propovijedaju ili čitaju poslanicu ili
evanđelje u liturgijskim obredima, ulijevaju u kalež vino i vodu,
ili na neki drugi način služe kod oltara, ili same dijele krštenje,
ili ulaze u doktrinarne polemike...
Suočeni
s tim rastućim zloupotrebama – i kako je rast Crkve i razvoj krsne
liturgije umanjio potrebu za zasebnom ženskom službom – crkvene
su vlasti preko mjesnih i područnih sinoda osudile te zloupotrebe i
uskoro potpuno ukinule posvećenje đakonisa i vratili ih laikatu.
Uzimajući
u obzir nepromjenjivost ljudske naravi, i ako pogledamo te lekcije iz
prošlosti, bilo bi nerazborito, u najmanju ruku, govoriti o nekoj
obnovi đakonisa kao o određenoj službi u Crkvi. U sadašnjoj
krizi, to bi samo Crkvu dovelo još jedan korak bliže priznanju
ženskih svećeničkih ređenja...
Izvor: sspx.org
