Dragi prijatelji i
dobročinitelji!
,,Pronosimo
uvijek umiranje Isusovo u tijelu da se i život Isusov u tijelu našem
očituje.“
(1). S ovom jezgrovitim izrekom daje nam
sv. apostol Pavao zasigurno jednu misao
vodilju za korizmeno vrijeme. Ovdje je
jezgrovito
izražen smisao i svrha svetog pokorničkog
vremena. Nasljedujmo našeg Spasitelja u njegovom primjeru mrtvljenja
da bi u nama ojačao njegov božanski život. Ali ipak, što bi to
trebalo mrtviti da nastane život? Ne zapliće li se sv. Pavao ovdje
u protuslovlje? Kako to može iz smrti izrasti život?
Rješenje
zagonetke je začuđujuće
jednostavno, ali već desetljećima palo u zaborav (2). Kao što je
dobro sjeme u opasnosti da ga zaguše korov i trnje, tako se događa
i sa sjemenom božanskog života koji je u krštenju, posvetnom
milošću, uronjen u našu dušu. Ono je takoreći okruženo
nebrojenim grješnim sklonostima koje su posljedice naše naravi
ranjene istočnim grijehom kao i osobnim grijesima. Popušta li
čovjek tim iskvarenim nagonima, oni počinju sve više i više
bujati, pritiskati ono božansko u nama, da bi ga konačno ugušili.
Protiv njih se treba dakle odlučno boriti i iskorijeniti ih. To je
zadaća pokore, odnosno kršćanskog mrtvljenja. I tako uistinu
omogućava pokora neslućeno veliko čudo da kršćanin kroz umiranje
samom sebi uskrsne u slavu Kristovog života.
A
sada prijeđimo na konkretno. Duboki poznavatelj čovjeka i Boga,
evanđelist Ivan, nabraja u svojoj Prvoj poslanici tri kategorije
grešnih sklonosti koje se protive ljubavi prema Bogu te su s njome
nespojivi: požuda očiju, požuda tijela i oholost života (3).
Protiv ovog trostrukog neprijatelja u našoj duši vrijedi trajno
voditi borbu mrtvljenja, posebno snažno sada u korizmi.
1)
Protiv požude očiju
Svi
mi primjećujemo u nama sklonosti prema svjetskim ispraznostima koje
nam možda mediji nude preko slike i tona kao neprestanu vatru koja
očima priređuje požudu. Isto tako stvaraju trgovački centri na
nas privlačnu moć koja nas zavodi kupovati stvari koje ne trebamo.
Materijalizam, lakomost i konzumeristički mentalitet oznake su našeg
vremena. Našu dušu tako natrpavamo da u njoj često više ne ostaje
mjesta za istinska dobra.
2)
Protiv požude tijela
Tko
svoje srce navezuje na svjetovno postaje ubrzo nagonjen iskušati sva
osjetilna zadovoljstva koja svijet nudi. Ljubav prema svijetu vodi
prema požudi za užicima i zadovoljstvima. Ali ta se požuda
pretvara u strašnog porobljivača. Koliki su gotovo beznadno
zarobljeni nečistoćom, alkoholom, proždrljivošću, medijskim
konzumerizmom i drugim drogama koje svoje žrtve stavljaju u lance.
Ali, Bogu hvala, dolazi nam u pomoć Spasitelj koji maše
oslobodilačkim oružjem. Njegova sablja kojom probija lance jesu
pokora i križ! On ide pred nama na putu pokore prema potpunoj
slobodi na kojemu ga hrabro slijedimo. Što više se približavamo
slobodi, sve dublje stječemo očaravajuće i neprestano novo
iskustvo prave sreće koja se upravo ne sastoji u zemaljskim
zadovoljstvima, nego dolazi od Boga: ,,Radujte se uvijek u Gospodinu!
Gospodnja radost je vaša snaga! Blaženi čista srca, oni će Boga
gledati!" (4)
3)
Protiv oholosti života
Sklonost
prema oholosti nalazi se u svakome od nas. Nijedan porok nije u našoj
duši tako široko i profinjeno razgranat kao ovaj. Budući da
oholost zasljepljuje, vrlo je malo ipak onih koji su svjesni razmjera
tog zla. U tome se sastoji prava drama jer sljepoća veoma otežava
poboljšanje. Na bojnom polju oholosti moramo biti dakle naročito
budni jer tko vojuje u magli, neka se brine kako sigurno suzbiti
oholost i njezine nebrojene drugove: egoizam, sebičnost,
častohleplje, pohlepu za vlašću i bezobzirnost, osjetljivost i
odbijanje opomena, nadutost i uznositost u znanju, srdžbu, zavist i
neobuzdanost itd. Treba prije svega moliti Boga za pravu poniznost
srca jer ona otvara oči duha za svjetlo istine.
Time
smo izvidjeli bojno polje pokore. A sada trebamo razviti pravu
strategiju. Nitko ne ulazi u rat nepripravan i
ne bori se za neizvjesno.
To vrijedi i za duhovnu borbu u nutrini vlastite duše. Budući da su
duše jako različite, svatko mora ozbiljno razmisliti gdje su
njegove slabe točke, prevladavajuće pogrješke s kojima se prije
svega trebamo ozbiljno pozabaviti. Bit će također vrlo korisno
pitati za savjet jednog pouzdanog ispovjednika.
Ali unatoč svim
pojedinačnim razlikama, postoje u današnjem vremenu dva velika
opasna područja kojima smo većina od nas izloženi i koja nas
nerijetko nadvladaju. Radi se o vizualnim medijima i materijalizmu.
Želio bih vam zato kao zaštitno oružje predložiti dvije posebne
pokorničke vježbe: odricanje od medijskog konzumerizma kroz post od
vizualnih medija, odricanje od materijalnih dobara kroz milostinju.
Digitalni post
Pojavom vizualnih
medija i interneta došao je ljudskome rodu jedan sasvim novi, golemi
zahtjev: ovladati tim medijima i ne dati da oni nama ovladaju. Svatko
zna sasvim osobno koliko je to teško i koje žalosne posljedice može
nedostatak u svladavanju povući sa sobom: gubi se jako puno vremena
koje nam je Bog zapravo darovao da bismo vršili dobra djela; naš
duh se natrpava smećem ispraznih, lažnih i nerijetko opasnih
sadržaja, koji ga koči za dublje razmišljanje i otežava molitvu.
Neprestanom potjerom za najnovijim 'važnim' informacijama gubi se, k
tome, nutarnji mir i duševna sabranost koji su temeljni za razborito
prosuđivanje i odlučivanje. Popis štetnih učinaka mogao bi ići u
nedogled.
Što činiti? Želio
bih vas zamoliti da u korizmi pokrenemo zajedničku akciju protiv
požude za medijima. Vježbajmo uzdržljivost od medija! Uživajmo u
elektroničkoj šutnji da bismo dobili vrijeme i oslobodili nutarnje
snage za molitvu i duhovni napredak! Prikazujmo odricanje od medija
kao zadovoljštinu za tako puno uvreda prema Bogu koje dolaze upravo
preko medija! Neka zaživi digitalni post!
Ne radi se ovdje o
potpunom isključivanju monitora jer su tu mnogi poslovno uvjetovani.
Radi se više o odsijecanju onog što je suvišno i nije nužno. Tu
prisiliti samog sebe jest izvrsno sredstvo za odgoj volje i vježbanje
samodiscipline.
Korizmena žrtva
i milostinja
Svaki katolik ima od
Boga obvezu davati milostinju, s jedne strane kao djelo milosrđa za
pomoć Crkvi i potrebitima, s druge strane da bi činio zadovoljštinu
za navezanost na zemaljska dobra i za njihovo loše upravljanje. U
'bogatim' zemljama bilo je uvijek uobičajeno katolicima predložiti
u korizmi jedan projekt korizmene žrtve, najčešće neko misijsko
djelo, čijoj izgradnji treba pomoći. To je predstavljalo priliku i
k tome poticaj za sve katolike za vršenje ovog djela milosrđa,
milostinje. Toga se rado držimo i u našem Svećeničkom bratstvu.
Ove godine pomaže Austrijski distrikt izgradnju crkve našeg
Novicijata i Predbogoslovije u Iloilu u Filipinima. Želimo časno
sudjelovati u pomoći za kandidate posvećenog života te izgraditi
dostojnu i prostranu kuću Božju za rastuće mnoštvo vjernika da
bi tako izašli iz sadašnje uske garažne kapelice.
Neka nam Bog svima
podari velikodušno, plemenito srce za korizmu. Samo onaj tko
energično radi na sebi, napredovat će u dobrome. Samo onaj tko se
hrabro bori, postići će obećanu pobjedu. Nismo sami! S nama se
bori i veliko mnoštvo onih koji u toliko puno zemalja trpe
progonstvo za Isusovo Ime! Zajedno smo jaki! To ovisi, dakle, o
svakome od nas!
Od srca vam želim
milost Božju i pomoć Majke Božje za blagoslovljenu korizmu.
Sa svećeničkim
blagoslovom,
p. Stefan Frey
(1) 2 Kor 4,10
(2) Taj 'zaborav' ne
dolazi slučajno. Ugledni rimski teolog p. Garrigou-Lagrange opisuje
već u tridesetim godinama kako su tadašnji modernisti u mnogim
publikacijama zapostavljali pokoru i mrtvljenje. Oni su promicali
jedno ,,kršćanstvo slobode i života“. Ljudska
narav je ipak dobra – nazdravlja Rousseau – čemu onda mrtvljenje
i uskraćivanje? 'Zaboravljaju se' žalosne posljedice istočnoga
grijeha kao i težina smrtnoga grijeha, iskrivljuje se beskrajna
uzvišenost našeg nadnaravnog cilja u sjedinjenju putem ljubavi,
koju treba pretpostaviti svemu zemaljskome. („Des
Christen Weg zu Gott“, 2012., Nova & vetera, str. 2011sl).
(3)
Oholica živi u jednoj iluzornoj stvarnosti, budući da se svjesno
ili nesvjesno stavlja na umišljeno prijestolje i pravi samog sebe za
malo božanstvo. Umjesto da časti Boga, on traži svoju vlastitu
čast, umjesto da služi Bogu, pravi samog sebe središnjom točkom,
umjesto da ljubi Boga, ljubi samog sebe. Koja ludost! „Glupost i
oholost rastu na istom drvetu!“
(4)
Fil 4,4; Neh
10; Mt 5,8
Povećava li
televizija sklonost nasilju?
Samo
na račun uvođenja televizije dolaze u SAD-u godišnje oko 10 000
ubojstava, 70 000 silovanja i 70 000 drugih nasilničkih prijestupa.
Godine 1980. sadržavalo je u Njemačkoj više od 50% prikazivanih
televizijskih programa nasilje – u međuvremenu je to poraslo na
iznad 80%! (Prof.
Manfred Spitzer, neuroznanstvenik, voditelj Psihijatrijske
sveučilišne klinike u Ulmu, citat iz časopisa Jungen Freiheit).
