utorak, 30. rujna 2014.

Ispitujući valjanost kanonizacija - ,,protiv činjenica nema argumenta"


Papa Franjo je 27. travnja 2014., kanonizirao Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. kao svece Katoličke Crkve. Svečano proglašenje bio je čudan prizor iz više razloga: ovo je prvi put da su dvojica pape kanonizirani na jednoj svečanosti; prvi put su dva živa pape bili prisutni na spomenutoj svečanosti (Franjo i Benedikt); po prvi put je mrtvi papa "ubrzanim postupkom" proglašen svetim po zakonodavstvu koje je sam promulgirao (Ivan Pavao II.);  i prvi put je jedan papa kanoniziran bez tradicionalnog procesa đavoljeg odvjetnika i neophodnih čudesa1.To je ujedno bio i prvi put da je ijedan papa podignut na čast oltara nakon tako kontroverznog i štetnog pontifikata,  čiji detalji su izvan opsega ili čak svrhe ovog članka.2

Kao prvo, prije nego što prijeđem na ove kanonizacije bez presedana,  želio bih naglasiti da ovaj članak nije, niti može biti procjena vječne sudbine bilo Ivana XXIII., bilo Ivana Pavla II. Takva procjena je izvan naše sposobnosti i nadležnosti, a svakako se nadamo i molimo da ti pape budu među blaženima u nebu. Doista, kroz njihovo pokajanje, Božje milosrdno praštanje i milost sakramenta posljednjeg pomazanja, mogli bi i biti.

Drugo, ovaj članak se ne bavi načelno pitanjem jesu li kanonizacije nepogrešive. To je zato što nepogrešivost kanonizacije najprije pretpostavlja da je kanonizacija bila valjana po crkvenom zakonu. Ako postoje pitanja koja se tiču valjanosti kanonizacije, kao što je to slučaj s Ivanom XXIII. i Ivanom Pavlom II., onda  čak ni ne dolazimo do spornog pitanja nepogrešivosti. Da bi kanonizacija bila nepogrešiva (pod pretpostavkom da je to moguće), ona najprije mora biti valjana.

nedjelja, 28. rujna 2014.

XVI. nedjelja nakon Duhova


Današnje evanđelje govori nam o dvije teme koje vrlo često nalazimo u evanđeljima. Vidimo kako Isus čudesno ozdravljuje bolesnika, i tumači nam pravi odnos između slova zakona, i njegove svrhe. Često zapravo te dvije teme dolaze u evanđeljima zajedno, i to nije slučajno. Ozdravljenja koja Isus čini nisu ograničena samo na ono tjelesno, nego odatle vode prema onome što je njihova konačna svrha – duhovnom oslobođenju i ozdravljenju. Ona pobuđuju vjeru u Isusovo božansko poslanje, vjeru koja je uvjet vječnog spasenja čovjekove duše. I odatle Gospodin izvlači pouku o svrsi zakona – on nije svrhom sam sebi, nije ustanovljen da bi sprečavao ili ometao čovjekovo spasenje, nego da bi ga pospješivao. I ako se dogodi, da je riječ o ovome prvom, tada on mora ustupiti mjesto čovjekovom djelovanju koje spasenje ostvaruje. To je načelo koje ima svoju trajnu vrijednost i mora voditi djelovanje Crkve kroz čitavu povijest.


Današnje vrijeme u tome nije izuzetak. Naprotiv, upravo danas možemo doživjeti aktualnost ovog velikog pravila, u stanju mučne krize koju Crkva prolazi. Danas se od katolika koji žele ostati vjerni pozivu svog Gospodina, traži da obdržavaju subotu na način koji ugrožava njezinu svrhu. Dobro smo svjesni koje su to prakse i nauci koje katoličku vjeru stavljaju u pitanje. To su prakse i nauci proizašli iz Drugog vatikanskog koncila, utemeljene na modernizmu – sintezi svih zabluda, koje su dovele, i još uvijek vode, do strašnih otpada od vjere. Ekumenizam, vjerska sloboda, kolegijalnost, i Nova misa kao očitovanje svih tih revolucionarnih ideja, daju ozbiljne poticaje koji u dušama mogu lako iskriviti katoličku vjeru. I najveća je tragedija, da upravo autoriteti Crkve nakon koncila nastoje te ideje i prakse nametnuti vjernicima i svećenicima pod prizivom na poslušnost. No, kako nas Gospodin uči – čovjek nije stvoren radi subote, radi zakona i autoriteta, nego obrnuto – autoritet je Krist dao Crkvi da bi vodio duše prema vječnom spasenju, da bi izgrađivao njihovu vjeru, i ako se u kojem iznimnom trenutku dogodi, da autoritet zloupotrebljava svoje ovlasti za ciljeve koji su protivni ili opasni za vjeru, tada postoji pravo i obaveza na otpor. Jer, spasenje duša je najviši zakon u Crkvi, kako stoji u zaključku trenutno važećeg Zakonika kanonskog prava.

petak, 26. rujna 2014.

Pismo nadb. Lefebvrea osmorici kardinala (7. VIII. 1986.)


Vaša Uzoritosti,


Suočeni s događajima koji se zbivaju u Crkvi pod autorstvom Ivana Pavla II. i suočeni s onime što želi poduzeti u Taizeu i Asizu u listopadu, ne mogu se uzdržati a da Vam se ne obratim i zamolim u ime brojnih svećenika i vjernika, da spasite čast Crkve koja nikad prije u svojoj povijesti nije u toj mjeri bila ponižena.


Govori i čini Ivana Pavla II. u Togu, Maroku i Indiji rađaju u našem srcu pravednu zgroženost. Što bi o tome rekli sveti ljudi starog i novog zavjeta? Što bi Sveta inkvizicija učinila da još uvijek postoji?


Onaj koji sada sjedi na Petrovom prijestolju javno prkosi prvome članku Vjerovanja i prvoj zapovijedi Božjoj. Sablazan nanesena katoličkim dušama ne može se mjeriti. Crkva je potresena do samih svojih temelja. Ako vjera u Crkvi kao jedinu lađu spasenja nestane, i Crkva sama će tada nestati.


Treba li Ivan Pavao II. nastaviti s razrušivanjem Crkve, napose u Asizu, s predviđenom procesijom religija po ulicama grada sv. Franje i raspodjelom religija po kapelama bazilike u pogledu vršenja njihovog bogoštovlja u svrhu mira kako ga shvaćaju Ujedinjeni narodi? Upravo je to kardinal Etchegaray, koji je odgovoran za taj odvratni skup, navijestio.


Je li zamislivo da se ne podiže nijedan autoritativni glas u Crkvi da bi osudio te javne grijehe? Gdje su Makabejci?


Uzoriti, poradi časti jednog pravog Boga i Gospodina našega Isusa Krista, učinite javni prosvjed, pritecite u pomoć onim još vjernim biskupima, svećenicima i katolicima.

utorak, 23. rujna 2014.

Tko su bili sv. Lino i sv. Tekla?


Ako tijekom sv. Mise iz svojeg misala pratimo Kanon, zacijelo smo primijetili ovo ime: sveti Lino. Tko je bio sv. Lino o kojemu se tako malo zna, čiji blagdan Crkva slavi danas, 23. rujna?

Sveti Lino je potjecao iz mjesta Volterra u Tuskiji, dakle s područja današnje Toskane.

Kao mladić se uputio na studij u Rim. Ondje se vjerojatno sredinom I. stoljeća obratio na katoličku vjeru: a to se dogodilo po propovijedanju svetoga Petra. Sveti je Lino ostao u Rimu. Ondje je možda zaređen za svećenika tako da je nakon mučeništva sv. Petra pod Neronom (54.-68.) izabran za apostolskog poglavara. Sveti je Lino zapovjedio ženama da sudjeluju na liturgiji samo s koprenom.

Papa je Lino najvjerojatnije upravljao Crkvom od 64. – 79. godine i podnio je mučeništvo još pod Vespazijanom. Pretpostavlja se da je jednog 23. rujna umro mučeničkom smrću tako što mu je odrubljena glava.

Drugi nasljednik svetog Petra bio je sveti Kleto.

 
23. rujna spomen je i svete Tekle.
Kaže se da je potjecala iz otmjene, poganske obitelji koja je živjela u maloazijskom Ikoniju (danas Konya u središnjoj Turskoj). Ondje je kao mlada žena slušala propovijedi svetog Pavla i Barnabe i obratila se na kršćanstvo.

subota, 20. rujna 2014.

Život i poslanje sv. Pija X. (propovijed p. Freya, 19. IX. 2014., Zagreb)

   

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ima rijetku počast, da za zaštitnika ima jednu od najvećih ličnosti među papama u povijesti. Stoga u jubilarnoj obljetnici – stogodišnjici njegove smrti, promatramo s udivljenjem, ali i puni pouzdanja, našeg nebeskog zaštitnika kojemu je povjereno naše Bratstvo. 
Našeg zaštitnika možemo ubrojiti među najveće pape, jer je povezao svoju izvanrednu osobnu svetost s uzornim obavljanjem papinske službe u najtežim vremenima. On nije bio samo jedan veliki svetac, nego i izvanredna pastirska ličnost na Petrovoj stolici. A što čini veličinu jednog pape? Postoje prije svega dvije osobine koje bi trebale obilježavati Kristova namjesnika, Dobrog Pastira:
Prvo, on mora ljubiti svoje stado do potpunog darivanje sebe, jer dobri pastir polaže svoj život za svoje ovce.
Drugo, on mora štititi svoje stado od vukova. To jest, od njega se traži budnost, hrabrost i beskompromisna čvrstoća da bi odbio vukove, a to su lažni proroci, lažni učitelji. On ne smije biti najamnik! Možemo vidjeti da su ove obje bitne osobine pastira na posve čudesan način ujedinjene u Piju X. One su nešto najistaknutije u ličnosti ovog svetog pape; one su nit vodilja čitavog njegova života i stapaju se u njemu u jednom savršenom, čudesnom skladu. Promotrimo sve to malo pobliže, da bismo od njega učili, nadahnuli se njegovim primjerom i da bismo ga nastojali revno nasljedovati.

srijeda, 17. rujna 2014.

Pijo X. i dragocjen dar crkvene glazbe


Godina je 2014. velika jubilejska godina preminuća svetog Pija X. Godina promišljanja o tome kako se odgovorilo velikom djelu obnove svetog pape. Što Svećeničko bratstvo sv. Pija X. može naučiti od svog svetog patrona i ostvariti u vlastitom apostolatu? Mitteilungsblatt je razgovarao s dr. Johannesom Laasom, ravnateljem Gimnazije svete Terezije u Schönenbergu i doktorom muzikologije.

Mitteilungsblatt: Prvi veliki Papin reformski dokument nakon njegova ustoličenja bio je motuproprij o svetoj glazbi. Naziva se po početnim riječima „Tra le sollecitudini“ (tj. „Brige pastirske službe“) i objavljen je 22. studenog 1903., na blagdan svete Cecilije, zaštitnice crkvene glazbe. 

Kakva je bila situacija crkvene glazbe u godini 1903. da je bilo nužno jedno takvo pismo?

Dr. Johannes Laas: Pijo X. je potjecao iz siromašne obitelji i kao svećenik je prošao sve razine hijerarhije, od kapelana do kardinala. Može se pretpostaviti da je dobro poznavao ljude i situaciju u Crkvi svoga vremena. Glede crkvene glazbe, vidio je ne samo stvari kojima su potrebna poboljšanja. U njoj je čak spoznao vrlo loše stanje. Primjerice, nije da se samo gregorijanski koral jedva njegovalo. Uopće nije bilo rijetkost da se uspješnice iz opera ili opereta s latinskim tekstom izvode u crkvi – a da i ne govorimo o talijanskim glazbenim kapelama koje su u crkvenom prostoru izvodile prilično svjetovne melodije. To je u Italiji bilo tako, nažalost i u mnogim drugim zemljama. Bio je to problem jedne posve nemoćne crkvene glazbe koja ima jedva nešto zajedničko s liturgijom. U Njemačkoj se to doduše odigravalo na glazbeno višoj razini, ali nepovoljne su prilike i ovdje postojale.

MB: Koji je odnos Pijo X. imao prema glazbi?

Dr. Johannes Laas: On je bio veoma muzikalan čovjek. To je možda malo poznato. S petnaest je godina ušao je u sjemenište. Tu je na posljednjoj godini studija preuzeo vođenje crkvenog pjevanja sjemeništaraca. Iz ovoga vremena potječu i neke manje liturgijske vokalne skladbe Giuseppea Sarta.  Vjerojatno je također učio malo i svirati glasovir ili orgulje. Uostalom, svirao je i fagot. Postoji lijepa anegdota koja je tipična za držanje i povjerenje u Boga kod budućeg sveca. Kao kapelan hodao je don Giuseppe uokolo uvijek u sirotinjskoj reverendi. Zbog toga su mu predbacivali dok konačno nije otišao kupiti novi talar. U svojem siromaštvu otišao je k jednom trgovcu, izabrao je tkaninu i spuštao je cijenu koliko je god išlo. Onda je uzeo svoj fagot u ruku i rekao je trgovcu: „Slušajte, gospodine, kako sam dobro naučio svirati otkada sam kapelan“. I počeo je svirati Credo. A trgovac je razumio i unio je bez oklijevanja note Creda umjesto cijene u knjigu računā.

MB: Kada se oblikovao njegov reformski program?

Dr. Johannes Laas: Crkvena glazba provlači se poput crvene niti kroz njegov svećenički život. Na svim mjestima na kojima je djelovao kao kapelan, župnik, kanonik, biskup i kardinal, posvetio se – u vezi s najvećom brigom oko dostojanstvenog slavljenja litugije – svetoj glazbi, Musica sacra. Brinuo se o formaciji klera i sam je predavao liturgijsko pjevanje. Sudjelovao je također na kongresima crkvene glazbe i bavio se reformskim idejama reformskih benediktinaca iz Solesmesa. Oni su se na temelju tradicionalnih rukopisa trudili oko restitucije gregorijanskog korala. Monasi su izdali i „Liber usualis“ i razvili su metodu s kojom je koral svakome moguće naučiti. Radovi iz Solesmesa trebali su postati temeljem izdanja „Vaticana“, novog koralnog izdanja. Pod Pijom je X. kasnije dan nalog za ovo izdanje  i ono čuva mudru ravnotežu između težnje za znanstvenošću i praktičnih zahtjeva.
1893. godine Giuseppe je Sarto pisao jednome kongresu crkvene glazbe koji je održan u Thieneu (kod Padove): „Preporučuje se gregorijansko pjevanje i pokazuje način kako se ono može njegovati i učiniti pučkim. Kada bi se ipak uspjelo postići da svi vjernici, kako pjevaju Lauretanske litanije ili 'Tantum ergo', pjevaju i nepromjenjive misne dijelove…To bi u mojim očima bio najljepši uspjeh njege crkvene glazbe jer bi onda vjernici zbilja sudjelovali u liturgiji i jer bi se time poticala pobožnost i molitva“. Iz ovih riječi već proizlaze misli vodilje koje će kasnije obilježiti i njegovo djelovanje kao pape.

MB: Motuproprij ima dakle svoju dugu pretpovijest?

nedjelja, 14. rujna 2014.

Modernizam naspram neomodernizmu: koja je razlika?


Modernizam je ideja da ne postoje vječne istine, da je istina podudaranje uma i načina života (adaequatio intellectus et vitae) te da je zato potrebno napustiti stare dogme, a moraju nastati nova uvjerenja koja odgovaraju ,,potrebama modernog čovjeka“. To je radikalno poricanje tradicionalnog i zdravorazumskog pojma istine: podudaranja uma i stvarnosti (adaequatio intellectus et rei), koje je osnova nepromjenjivosti katoličke dogme.

Postkoncilsko teološko načelo je neomodernizam, a teologija koja je zasnovana na njemu naziva se nouvelle theologie. To je ideja da je potrebno zadržati stare dogme i uvjerenja, ali ne tradicionalne „formule“: dogme u svakom dobu treba izraziti i tumačiti na novi način tako da odgovaraju „potrebama modernog čovjeka“. On je još uvijek poricanje tradicionalnog i zdravorazumskog pojma istine kao podudaranja uma i stvarnosti, kao adaequatio intellectus et rei (u mjeri u kojoj je to pokušaj stvaranja terminologije koja izražava vjeru koja se podudara s našim modernim načinom života) i posljedično nepromjenjivosti katoličke dogme, međutim nije toliko radikalan kao modernizam. On je suptilniji i varljiviji od modernizma jer tvrdi da vjeru treba zadržati; samo je potrebno napustiti „formule“ vjere - oni koriste izraz „formula“ za razlikovanje navodno promjenjivih riječi naših vjerovanja, dogmi, itd., od njihovih, kako priznaju, nepromjenjivih značenja. (...) Neomodernizam bi trebao biti „dinamična pravovjernost“: navodno pravovjeran u značenju, a uvijek promjenjiv u izražaju da bi se prilagodio modernom životu (izjava o poslanju Franjevačkog sveučilišta u Steubenvilleu).

Uzmimo extra ecclesiam nulla salus kao jasni primjer dogme koja je dobila brutalnu neomodernističku reinterpretaciju: oni tvrde da treba napustiti staru „formulu“, da „ izvan Crkve nema spasenja“, da je puno smislenije modernom čovjeku reći da spasenje nije u, nego po, Crkvi; ljudi koji nisu u Crkvi još uvijek se mogu spasiti po Crkvi; tako da njima dogma da „nema spasenja izvan crkve“ znači da ima spasenja izvan Crkve. Stoga valja vidjeti kako Papa Pio XII. osuđuje one koji „svode na besmislenu formulu nužnost pripadnosti istinskoj Crkvi za postizanje vječnog spasenja“ (Humani generis 27).

petak, 12. rujna 2014.

Aktualna statistika Svećeničkog Bratstva sv. Pija X.

Generalna je kuća Svećeničkog Bratstva sv. Pija X. nedavno objavila nove statistike. Prema tim statistikama Bratstvo i dalje postojano raste. U srpnju je Bratstvo brojilo oko 600 svećenika raspršenih po cijelom svijetu.

Samo je ove godine 25 đakona zaređeno za svećenike.

Većina svećenika još uvijek dolazi iz Francuske: trenutačno gotovo 250 svećenika.

U Bratstvo spada još i 78 oblata koje djeluju u 20 zemalja.

Potpunu statistiku u grafičkom prikazu pronaći ćete na web stranici Generalne kuće. 

srijeda, 10. rujna 2014.

Koji stav trebamo zauzeti prema Papi?


Trenutačna je crkvena kriza na koncu i kriza papinstva. Nisu se samo teolozi i biskupi, nego i sami pokoncilski pape odrekli Kristova kraljevstva, njegove kraljevske vlasti nad društvom i s obzirom na druge konfesije i nekršćanske religije uvijek ponovno vršili čine koji su u protuslovlju s katoličkom vjerom. Upravo se sada vladajući papa Franjo od početka svojeg pontifikata istaknuo izjavama koje su šokirale tradicionalne vjernike.


Koji stav katolik u ovoj krizi treba zauzeti prema Papi?


Ponajprije se ne smije dopustiti da nas povede strast ili pobuna, nego se čovjek treba upitati kako valja reagirati na ovu krizu u svjetlu vjere.


A vjera nam govori da crkveni pastiri unatoč svojoj visokoj službi ostaju slabi i grješni ljudi. Tko poznaje crkvenu povijest, zna da je Crkva uvijek ponovno patila pod lošim pastirima. U vremenima u kojima su moralno izopačeni pape sjedili na Petrovoj stolici trebala je jaka vjera da se u ovim ljudima unatoč njihovim očitim grijesima vidi Kristova namjesnika. U određenom je smislu vrijeme između Tridentskog i II. vatikanskog sabora bilo sjajno vrijeme crkvene povijesti jer su pape ovoga vremena bili svi dobri pape i biskupi su općenito dobro vršili svoje dužnosti. To nije uvijek bilo tako.

ponedjeljak, 8. rujna 2014.

Rim – kardinal Müller poziva biskupa Fellaya na susret


Na poziv Rima mons. Bernard Fellay će u drugoj polovici rujna susresti kardinala Gerharda Ludwiga Müllera, pročelnika Kongregacije za nauk vjere. Ovaj je razgovor Generalnom poglavaru Svećeničkog bratstva sv. Pija X. predstavljen kao neformalni susret. Cilj susreta treba biti donošenje zaključaka o odnosima između svećeničkom Bratstva i Rima koji su od odlaska kardinala Williama Josepha Levade, prethodnika kardinala Müllera, i od odreknuća Benedikta XVI. bili prekinuti. U biti, kardinal Müller i mons. Fellay će se ovom prilikom prvi put susresti.

subota, 6. rujna 2014.

Propovijed na blagdan Bezgrješnog Srca Marijina



U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.


Dragi vjernici, dragi Marijini štovatelji!

Možemo sebi postaviti pitanje, može li se svijet kakav danas doživljavamo, ljudi, njihovo ponašanje, može li se taj svijet još spasiti?

Tendencije posljednjih godina sve su strašnije, s obzirom na pobunu protiv Boga, Božjih zapovijedi. Mnogi bi zacijelo rekli da se više ništa ne može učiniti. Nema više obraćenja. Ljudi su napustili tlo milosti, vjere, ufanja i ljubavi i žive svoj život, posve novi život pobune protiv Boga i ostvarenja vlastitih misli i vlastite volje u ovome svijetu. A mi, dragi vjernici, živimo u ovom svijetu, mi stojimo između. Mi sami možemo reći da se ovaj svijet bez Božje Providnosti ne može spasiti. Ljudi koji žive u ovome svijetu i koji se pobunjuju protiv Boga, oni će propasti. Otac je Pio jedanput rekao da ljudske duše danas padaju u pakao kao snježne pahulje s neba. Ovo je stanje ozbiljno i mi to prepoznajemo. I to ne samo ponašanje ljudi vani u svijetu, nego i naše vlastito stanje u duši. Ako svoj život ozbiljno shvatimo, i mi, svi smo mi grješni ljudi. I nama je potrebno spasenje. Spasenje je, naravno, Korablja spasenja. To je Crkva kojoj pripadamo.

Ali nije samo dostatno, dragi vjernici, što misle ljudi od svijeta vani ili što misle moderni katolici da je dovoljno biti katolik samo na papiru, ili, da kažemo malo provokativno, nije dostatno samo tvrditi da smo kršćani i da ćemo se po tome spasiti. Naprotiv! Kršćani će jednoga dana pred Božjim prijestoljem drukčije stajati nego pogani, nego oni koji vjeru možda uopće nisu ni poznavali ili nisu imali mogućnost da ovdje dožive taj nauk. Naš je Spasitelj pravedan, ali s obzirom na ono što smo učinili, ili što nismo učinili. Ako nam naš Spasitelj daruje milost, onda sebi moramo postaviti pitanje za današnje vrijeme koje sidro spasenja imamo. Ovo pitanje su sebi postavili također i starozavjetni proroci, starozavjetni oci: „Tko će nam darovati Spasitelja, tko će nam dati spasenje? – Djevica će začeti i roditi Ga.“ To znači da je Blažena Djevica Marija to baš za nas danas, a to kaže također i fatimska poruka, da je štovanje Bezgrješnog Srca možda čak posljednje sidro spasenja za nas u današnjem vremenu. Moderni će reći da je dovoljno biti kršćanin, imati Krista pred očima, imati pred sobom crkveni Nauk…Da, to je točno. Ali u crkveni Nauk spada i Majka Božja. Ona je posrednica svih milosti. Ona je utočište grješnika. Dok pjevamo Lauretanske litanije možemo čuti koje je sve nazive Ona dobila tijekom crkvene povijesti. Ona je naše spasenje. To znači, Ona nas po svom životu vodi Kristu. A to je upravo ono što ljudi danas više ne podnose. Ova čistoća, ova savršenost, ovo predanje, ova žrtva života što se više ne podnosi. I to ide toliko daleko u razvoju ljudi danas da se ne postavlja u pitanje samo čovjeka, vjeru, Božje stvorenje, nego u vezi s čovjekom i spol se postavlja u pitanje, poslanje. Svatko ima poslanje, muškarac, žena, a ovdje osobito Majka Božja Marija kao Bogorodica. U Njemačkom Bundestagu, u drugim institucijama, u Europi i SAD-u se radi na jednom zakonu da se u budućnosti može imati treći spol, da je netko „neutrum“, srednji rod, da se svatko može ponašati kako želi. Jedan je američki sud dao pravo jednoj djevojčici, učenici od 14 godina koja je odbijala odlaziti na zahod za djevojčice. Ona je dobila na sudu jer je diskriminacija za jednu djevojčicu ići na zahod za djevojčice ako želi ići na zahod za dječake. Ona sada, primjerice, smije ići na zahod za profesore.

četvrtak, 4. rujna 2014.

Propovijed preuzvišenog nadbiskupa Marcela Lefebvrea 22. listopada 1989. u Zaitzkofenu


Proslava u čast svetog Pija X.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Moji dragi prijatelji,
Draga moja braćo!

Zahvaljujem Bogu da ove nedjelje mogu biti među Vama. Danas slavimo blagdan na čast sv. Pija X., zaštitnika našeg dragog Bratstva koji je ujedno i uzorom našega života. S nekoliko Vas riječi pozivam na razmatranje o učenjima svetog nam zaštitnika. Siguran sam da u ovim teškim vremenima koja sveta Crkva mora proživljavati nismo mogli odabrati boljeg patrona od sv. Pija X. Sveti je Pijo X. početkom ovog stoljeća bio luč i prorok. Na određen je način predvidio sve poteškoće koje je sveta Crkva morala doživjeti tijekom desetljeća koja su slijedila nakon njega. Za nas je postao vođom i pastirom kojega možemo slijediti u posvemašnjoj sigurnosti. Crkva ga je proglasila svetim. To je znak da ga je dragi Bog na vrlo osobit način istaknuo kako bismo ga slijedili. U molitvi Crkve koju je Crkva jutros molila, mogli ste čuti da je svetog Pija X. Bog izabrao. „Ad catholicam fidem tuendam – kako bi branio katoličku vjeru, čuvao je i uzdržao.“ „Ad tuendam catholicam fidem“. Na obranu vjere katoličke. Vjerujem da je to glavno obilježje svetosti svetog Pija X. Zar danas ne moramo, u ovim vremenima, upravo to posebice moliti? Danas je katolička vjera svagdje u pogibelji, čak i u unutrašnjosti svete Crkve. Zar ne moramo slijediti svetog Pija X. kako bismo katoličku vjeru i za sebe očuvali i obranili?

Ponajprije bih želio iz njegovog naučavanja odabrati program koji nam je on unaprijed označio. U njegovom lijepom izbornom geslu ovo je jednostavno sažeto. „Instaurare omnia in Christo – sve u Kristu ponovno izgraditi, sve u Kristu obnoviti“. „Omnia, sve!“

srijeda, 3. rujna 2014.

Što su drugi pisali o svetom Piju X.


Na današnji dan, kada slavimo liturgijski spomen pape sv. Pija X., objavljujemo isječke o ovom svetom papi iz nekoliko domaćih izvora.
Sancte Pie decime, ora pro nobis!


HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA:

Pio X., sv. (pravo ime Giuseppe Sarto), papa od 1903. do 1914. (Riese, 2. VI. 1835. – Rim, 20. VIII. 1914.). Seoskoga podrijetla, zaređen 1858., mantovskim biskupom postao je 1884., a venecijanskim patrijarhom i kardinalom 1893. Konstitucijom Commissum nobis okončao je miješanje svjetovnih vladara u izbor papa. Ukinuo je zabranu Pija IX. po kojoj katolici ne smiju sudjelovati u političkome životu u Italiji. Nastojao je oko unutarnje reforme Crkve i njezine duhovne obnove. Preuredio je Rimsku kuriju (1908.), promicao gregorijansko pjevanje, obavio reviziju rimskoga časoslova i započeo pripremu Zakonika kanonskoga prava (dovršen 1917.). Propisao je sustavniju vjeronaučnu poduku i češće primanje pričesti. Brinuo se za američki katolicizam, osobito za misije među južnoameričkim Indijancima. Pokazao je veliko nerazumijevanje za susret kršćanstva s modernim dobom. Enciklikama Vehementer nos i Gravissimi officii (1906) odgovorio je na odvajanje Crkve od države u Francuskoj (1905.). Modernizam je osudio dekretom Lamentabili (1907.) i enciklikom Pascendi (1907.) te uveo antimodernističku prisegu. Utemeljio je Papinsku komisiju za biblijski studij (1907.). Osudio je socijalne pokrete demokršćanskog usmjerenja u Italiji (don Romolo Murri) i Francuskoj. Kanoniziran je 1954.

utorak, 2. rujna 2014.

Časopis Christus Rex – br. 1


Predgovor

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

S velikom Vam radošću predajemo ovaj prvi broj skromnog Glasnika Svećeničkog bratstva sv. Pija X. za Hrvatsku i za Hrvate koji žive izvan svoje Domovine. On nosi programski naslov CHRISTUS REX, jer sva naša molitva, rad i gledanje teže za ostvarenjem prošnje Očenaša: „Dođi kraljevstvo tvoje“. Riječima u Slavi svete Mise želimo vidjeti ostvarenim u cijelom društvu kraljevstvo Krista kao jedinog Svetoga, jedinog Gospodara i jedinog Svevišnjega. (...)

Kao prvu konkretnu mjeru želimo Vam u ne posve redovitim razmacima poslati ovu malenu brošuru koja treba prosvijetliti i ojačati Vašu katoličku vjeru, rasplamsati Vašu ljubav prema Crkvi u njezinoj dvijetisućljetnoj Tradiciji i biti poveznica među katolicima Hrvatske koji razumiju tešku krizu u Crkvi i društvu i koji traže odgovarajuće lijekove. Ovim putem dobit ćete i pokoju aktualnu obavijest. Glasnik se šalje besplatno; no ipak, molimo primatelje za maleni dobrovoljni prilog radi pokrivanja troškova tiska i pošiljke kao i radi proširenja ovog malenog glasila. (...)

Bili bismo nadasve zahvalni kad biste nam poslali adrese novih mogućih zainteresiranih vjernika i kad biste dijelili Glasnik u Vašem krugu prijatelja i poznanika. U ovome prvom broju pronaći ćete ponajprije propovijed i predavanje od 27. travnja i nekoliko drugih dokumenata koji bi Vas mogli zanimati.


Neka trojedini Bog blagoslovi Vas i Vaše obitelji po zagovoru Marije i neka Hrvatsku uzdrži u vjeri katoličkoj!

Pater Stefan Frey
Poglavar Austrijskog distrikta
Jaidhof, na blagdan svete majke Ane, 26. srpnja 2014.


Časopis možete besplatno skinuti s naše stranice na ovoj poveznici.

Ako želite primiti tiskano izdanje časopisa, molimo Vas da nam javite na našu mail adresu:

christusrexhrvatska(et)gmail.com