Lice zemlje se obnovilo Kristovim dolaskom na svijet
i dovršenjem njegove krvne žrtve na križu. „Ta znate, veli sv. Pavao, da od
svoga ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim
neraspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca
nevina i bez mane.“ (1 Pt 1,18). Ako je pak tako, a tako sigurno jest, onda
moramo mi svećenici ozbiljno postupati s najsvetijim činom na zemlji. A sigurno se ne može ozbiljno postupati ako
se svećenik brižno ne pripravlja na svetu Misu i dolično ne zahvaljuje za nju.
Što nam opet kaže mudrac u Pismu: „Koji se boje Gospodina pripravljaju se srcem
svojim i pred njim se ponizuju“.
Za Izraelce u pustinji čitamo, kad su prvi put
opazili manu, da su pitali: „Mana? Što je to?“. Koliko više mi, kad kanimo
pristupiti oltaru, moramo se zamisliti i zapitati, što kanimo činiti, kad ono,
što dolazi u ruke nije obična mana u pustinji, nego Kruh života, Isus Krist.
Mojsiju nije bilo dozvoljeno približiti se ni gorućem grmu: „Ne prilazi ovamo.
Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojemu stojiš je sveto tlo.“ (Izl 3,5) Nama je dano približiti se,
ne gorućem grmu, nego Kristu pod prilikama kruha i vina na oltaru. Zar ćemo s
manje respekta pristupiti oltaru, nego Mojsije gorućem grmu?
Jakov je nakon sna, u kojem je vidio kako anđeli
Božji silaze i uzlaze, povikao izvan sebe: „Zaista se Gospodin nalazi na ovom
mjestu, ali ja nisam znao! Koliko je strašno ovo mjesto! Zaista je ovo kuća
Božja, ovo su Vrata nebeska.“ (Post 28,16). Što bismo morali reći mi, koji ne u
snu, nego u zbilji gledamo, ne ljestve s anđelima nego Gospodara anđela,
stvarno prisutnog na oltaru, kada obavljamo Pretvorbu, ili bolje On preko nas
jadnih ljudi, pretvara kruh u Tijelo i vino u Krv Kristovu! Nije dakle,
potrebno trošiti više riječi, kako je važna prava priprava za svetu Misu svakom
svećeniku, ma kako bio zaposlen, da ga ne bi možda stigao prijekor izrečen
preko proroka.
(odlomak iz knjige: A.Benigar, „Stepinac“; str. 279)
